Neokonceoptualizam

Autor artpress | 10 Feb, 2009, 23:47

Neokonceoptualizam

Već krajem 70-tih utopijski principi mod­ernizma – inovacija, artistička autentič­nost, individualna ek­spresija – postali sve više odbojni kritičkoj svesti kas­no­kapitalističke civilizacije. Postmodernis­tička te­orija, artikulisana na tako razno­rodnim poljima kao što je arhitektura, uporedna književnost, semiotika i poli­tičke nauke, dovela je u pitanje  veliku modernističku priču za­padne kul­ture i imala veliki uticaj na vizuelne umetnosti. Iz­vestan broj različitih ali povezanih estetskih pos­tupaka (poznatih kao “umetnost ap­roprijacije”) se pojavio u to vreme signalizujući očigledno okon­čanje modernizma. Neki umetnici su flagrantno prisvajali dela drugih i nazivali ih svojima da bi demon­strirali mit origi­nalnosti i smrt autorskog glasa. Drugi su eksploatisali komuni­ka­tivnost svojih dela kako bi podvukli neiz­bežan uticaj trgovine na svet umetnosti. Na dišanovski način ovi umetnici su in­korporirali već izradjene pred­mete iz­vučene direktno iz sveta komercijale umetnosti u svoje skulpture i instalacije. Treći su proizvodili apstraktna, ge­ometrijska platna (kao ambleme mod­ernizma) kako bi pokazali da je slikanje, kao bilo koji drugi sistem reprezen­tovanja, jedan kod ili tekst koji se može beskrajno um­nožavati. Pored toga, postmodernistička kritika svakog autoriteta i feministička kritika fun­da­mentalno su se preplele u novu društvenu teoriju koja je dala legitimitet novim oblicima stvara­laštva.Zato su i mnoge žene povezane sa neok­onceptualizmom iskoristile njegovu strategiju prisvajanja, pastiša i simulacije da bi osporili oreol autonomnog umetničkog dela i (muški) kult umet­nika. Ross Bleckner, Peter Hal­ley, Jenny Hol­zer, Jeff Koons, Barbara Kruger, LouiseLawler, Sherrie Levine, Richard Prince, Cindy Sherman, Haim Steinbach i Philip Taaffe su neki od glav­nih umetnika čija se dela svrstavaju u neokonceptualizam.

 

 

Art & Language

Autor artpress | 8 Feb, 2009, 18:05

 

Umetnička grupa "Art & Language", osnovana u Koventriju1968. igrala je ključnu ulogu u rađanju konceptualne umetnosti, kako teorijski, pišući zanimljive proglase, tako i praktično stvaranjem vlastitih dela. Ime Art & Language prvi su upotrebili Michael Baldwin, David Bainbridge, HaroldHurrell i Terry Atkinson 1968. godine kako bi opisali prirodu svoje saradnje i vlastiti umetnički rad koji se odvijao od 1966 do 1967. Ujedno "Art &Language" bio je i naslov časopisa posvećenog teoretskim i kritičkim pitanjima konceptualne umetnosti. Saradnja se drugim umetnicima se značajno proširila u periodu izmedju 1969 i 1970, angažovanjem Iana Burna, MelaRamsdena, Josepha Kosutha i Charlesa Harrisona. Celokupni kolektivni angažman ove grupe kritičara i stvaralaca trebalo je, bar kako su ga sami umetnici zamislili, da pruži kritički uvid u društvenu, filozofsku i psihološku poziciju umetnika u društvu. Sredinom 1970-tih pojavio se veliki broj kritičkih,teoretskih, ali i umetničkih radova, u formi publikacija, indeksa, zapisa, tekstova, performansa i slika. Posle 1977. godine, rad konceptualne grupe Art & Language bazirao sena radu Michaela Baldwina i Mela Ramsdena, i saradnjom ove dvojice sakritičarem Charlesom Harrisonom.

U "Provizornoj istoriji grpe Art & Language" Charles Harrison i Fred Orton su zabeleželi da se između1968 i 1982, više od pedeset ljudi uključilo u neki od oblika aktivnosti grupe. U prvom, najranijem periodu, sve negde do 1972 osnovne teme razmišljanja bilisu problemi načina angažmana umetnika u društvu i one su uglavnom bili obrazložene u časopisu "Art and Language". U drugom, središnjem periodu sve do 1976/77, koji se odvijao na relacijii rada grupe u New Yorku i Engleskoj ključnu ulogu je odigrao časopis "The Fox", u kome je u nizu eseja došlo  do preispitivanja socijalne uloge društvenih institucija, galerija, muzeja, i statusa istorije umetnosti u školama. U trećem periodu nakon 1977, slikarstvo grupe obogaćuje se angažovanomsocrealističkom ikonografijom. Konceptualna grupa Art & Language učestvovala je na mnogim međunarodnim izložbama, uključujući i izložbe Documentaiz 1972., 1982. i 1997. Imali su, takodje, nekoliko retrospektiva: na Jeude Paume, u Parizu 1993., PS1, u Njujorku 1999. godine, i u Muzeju moderneumetnosti u Lilu.

Slikarstvo grpe Art & Language je o osnovi bilo, kako to ističe M.Šuvaković, u funkciji dekonstrukcije teorijskog statusa grupe u relaciji sa parodijskim i ironijskim vizuelnim raspravama socrealističke i modernističke ikonografije.

 

 

 

Konceptualna umetnost

Autor artpress | 4 Feb, 2009, 21:11

Konceptualna umetnost

   

Same ideje mogu bitiumetnička dela; one su deo lanca razvitka koji konačno može naći neku formu. Nemoraju sve ideje postati fizičke.

Sol Lewitt, Sentence okonceptualnoj umetnosti, 1969

 

Konceptualna umetnost,ponekad nazvana i Idea art, je zapravo, umetnost u kojoj su same ideja kojestoje iza pojedinog dela i sredstva kojima su one realizovane važnije i odsamog završenog rada.

Konceptualna umetnost seodriče "materijalne realizacije i umesto nje u obliku skica i pismenihbeležaka stavlja na uvid ideje i planove projekata, kojima se predlažuspecifične misli ili akcije, a koje trebaju da akriviraju moć uobraziljeposmatrača. Kreativni momenat se sastoji u stvaranju skice koje primaoca čineaktivnim učesnikom umetničkog stvaranja, tako što on na jedan poseban načinprerađuje samu ideju". I kao što priliči samom naslovu, 'Konceptualnaumetnost' postavlja više pitanja nego što na njih odgovara.

I danas se vodi širokerasprave o tome gde je sve počelo, ko je sve bio upleten, gde je nastala idejakonceptualne umetnosti i šta ju je činilo. Ono što je izvesno jeste da je onana jedan krajnje radikalan način dovela u pitanje predstavu o proizvodnji tradicionalnihobjekata koji će se razgledati, čime se posmatraču uskraćuje mogućnost estetskekontemplacije. Jednostavno rečeno, konceptualna umetnost je umetnost o idejama.

Poput minimalizam ikonceptualna umetnost je uzdrmala postojeće strukture stvaranja, širenja iposmatranja umetnosti. Zagovornici i jednog i drugog umetničkog pravca tvrde daje pažnja koja se poklanja umetničkom predmetu pogrešno usmerena i da vodirigidnom i elitističkom svetu umetnosti u kome samo privilegovana manjina možeda uživa.

Konceptualisti su posebnonaglašavali važnost samog procesa razmišljanja umetnika i metode proizvodjenjakao vrednost po sebi; prilagođavali su i razgrađivali umetničke forme, kojenisu neophodno bile objekti i nisu se, otud, morale posmatrati u formalnoj situacijijedne galerije. Mnogi konceptualni umetnici nisu dovodili u pitanje samoetablirane umetničke strukture. Za razliku od minimalističke umetnosti, umnogim radovima koje su proizvodili konceptualisti često je bilo i jakesocio-političke dimenzije, što je odražavalo rašireno nezadovoljstvo društvomkasnih šezdesetih godina.

Mada se termin'konceptualna umetnost' koristio i ranih 1960-tih, i to kod Fluxsusvaca, tek sekrajem šezdesetih konceptualna umetnost pojavila kao definisan i jasnoprofilisan umetnički pokret, sa radovima kao što je serija Jozefa Košutanazvana “Umetnost kao ideja” (1966-7), predlog za izložbuAeromiting/Erkondišning (1966-7) engleskih umetnika Terryja Atkinsona iMichaela Baldwina (osnivači grupe 'Umetnost i jezik'), slike-reči JohnaBaldessarija, izložene u Los Andjelesu 1968., ili važne grupne izložbe kao onakoju je 1969. organizovao trgovac umetničkim delima Seth Siegelaub u Njujorkuod 1. do 31. januara. Američka konceptualna umetnost danas se smatraprethodnicom medjunarodnog konceptualizma kojeg srećemo u mnogim delimasavremene umetnosti, mada sa dijametralno različitom socio-političkom Ikulturnom dimenzijom.

Termin konceptualnaumetnost se odnosi na brojne 'anti-formalne' umetničke postupke, od onih kojise baziraju na fotografiji i jeziku, kakve su brojne monografije umetnika, dopostupaka svakodnevice, s druge strane.

Možda je najbolji način dase definiše konceptualna umetnost raspravljati o kvalitetima umetničkih radova.Konceptualni umetnici su namerno proizvodili dela koja je teško ako ne inemoguće klasifikovati prema tradicionalnim merilima. Neki su svesno izrađivalidela koja je nemoguće staviti u muzej ili galeriju, ili nisu proizvodili praveumetničke predmete (Smithson, na primer).

Konceptualna umetnost obuhvatabrojne raznovrsne i raznolike umetničke forme, kao što su performans, procesnaumetnost ili lend art (land art), što se može povezati samo predstavom da jeideja ona koja je prevashodno važna odlika umetničkog dela.

Konceptualna umetnost iminimalizam se suštinski preklapaju i prepliću, a nekoliko se umetnika možesvrstati u oba pravca. Sol LeWitt, na primer, stvara dela zasnovana na predmetui izgleda kao minimalistički skulptor, ali sebe smatra konceptualnim umetnikom.Dok Robert Morris koji stvara minimalističku skulpturu po svojojparticipatorskoj prirodi otkriva da se njegovi istinski koreni nalaze uumetnosti performansa.

Najvažniji konceptualniumetnici su: Agnes Denes, Allan Kaprow, Allen Ruppersberg, Art&Language, Barry LeVa, Bonnie Sherk, Broodthaers,Bruce McLean,Burgin,Craig-Martin,Daneil Buren, David Ireland, Dennis Oppennheim, Dieter Roth, Douglas Huebler,Gilbert and George,Hanne Darboven, Hans Haacke, Howard Fried, Jan Dibbets, John Baldessari, John Hilliard,Jonathan Borofsky, JosephBeuys, Joseph Kosuth, Klein, Latham,Lawrence Weiner, Les Levine, Long, Manzoni,Mel Bochner, Morgan O'Hara, On Kawara, Richard Kriesche, Richard Long, RobertBarry, Robert Morris, Smithson,Sol LeWitt,Suzanne Lacy, Vito Acconci

U Srbiji su delovaliMarina Abramović, Era Milivojević, Zoran Popović, Neša Paripović, RašaTodosijević, Gergelj Urkom...

 

Fluxus

Autor artpress | 4 Feb, 2009, 20:29

 


 

 

 


 

 Fluxus

 Fluxus je umetnički pokretiz druge polovine pedesetih godina, svoj vrhunac je dosegao u priodu 1958-62, arascvetavao 60-tih i početkom 70-tih u oblicima bliskim konceptualnojumetnosti, hepeningu, performensu, land artu... U osnovi bio je to pokušaj dase obnovi "duh dade i da se spajanjem medija muzike, teatra i likovneumetnosti, uklone granice između različitih umetnosti i stvori jedno posebnoautonomno delo. Poput Dade i Fluxus je "nekoherentan i razbijen pokret okome će istorija sačuvati samo mit jer je mali broj njegovih manifestacija bionamenjen muzejima".

Fluxus je promovisao artističke eksperimente pomešane sasocijalnim i političkim aktivizmom, jednu u ona vremena kada je nastajao čestovisoko vrednovanu formu.

Mada su Amerika i Nemačka bili glavni centari, Fluxus je biomeđunarodni avangardni pokret, aktivan u glavnim gradovima Holandije, Engleske,Francuske, Švedske, Japana,... Njegovi ključni predstavnici bili su raznolikagrupa individualista čija je najčešća tema bila njihova oduševljenostspontanošću i humorom. Članovi Fluxusa izbegavali su sve ograničavajuće teorije,prezrivo su odbacivali čiste estetske ciljeve,stvarajući složena multimedijalna dela od slučajno "nađenih" pesama;promovisali su mail art, neme orkestre, i kolaže od gotovih materijalakao što su posteri,novine, ili drugi recikslirani otpaci. Njihove aktivnosti obuhvatale su mnoge"Događaje" i "Situacije", često nazivane "Akcija"– radove koji su provocirali vladajuće oficijelne definicije umetnosti, - performanse,gerilu ili ulični teatar,koncerte elektronske muzike..U Americi su slične oblike stvaralaštva nazivali Hepeningom.

Prve fluxus akcije izveli su avangardni kompozitorri DžonKejdž i Num Džun Pejk a zatim se pokret naglo prširio širom planete. U Parizufluxusovci su se okupljali oko Iv Klajna, u Njujorku oko Alena Kaproa, KlasaOldenburga, Džima Dajna, Dika Higinsa i Roberta Raušenberga. U Nemačkoj okoVolfa Vostela, Bazona Broka, Jozefa Bojsa, u Japanu oko Murakamija, Tanake iKanajame.

Za sve fluxus akcije karakteristčno je da se u njima, kao iu hepeningu uostalom, "napušta planirano struktuisasnje akcije i sasvim seograničava na koncetrisani doživljaj jednog improvizovanog, intermedijalnogdogađanja, koji se publici izvodi u nameri da se znatno intenzivira sposobnostičulnog doživlja".

Prvi fluxus festival je održan od 1. do 23. septembra 1962.u Visbadenu sa Dik Higinsom, Elison Noulz, Nam Džun Paikom, Emetom Vilijamson,Arturom Kopkeom, Fostelom, Filijoum i Mekjunasenom. Drugi, Pariski skup održanje decembra iste godine uz prisustvo Šmita i Perija. Sledeće 1963 festival jeodržan u Diseldorfu kome je prisustvovao Bojs i skup u Njujorku 1964. godine,održan u čuvenom Karnedži holu. Nekako u to vreme, prema istoričaru Fluxuspokreta Poensu, grupa koja se do kraja nikad nije ni organizovala počinje dagubi svoju delimičnu konherentnost razlijavući se u brojne  eksperimentalne struje bliske duhu dade.

Fluxus je nameravao da "pročisti svet od buržoaskebolesti . . . mrtve umetnosti", da "promoviše revolucionarnu poplavui plimu u umetnosti, da promoviše neumetnost..." i da "izvrši fuzijukulturnih kadrova u jedan jedinstven front i akciju".

Jedan od najznačajnijih mislilaca fluxsus pokreta HenriFlint, između ostalog, dao je konceptualnoj umetnosti ime definišući je kao"prevashodno umetnost čija su građa "koncepti", kao što je naprimer, zvuk građa muzike". Flin je, prema Ken Fridmanu, svojimistraživačkim radom tokom kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina ukonceptualnoj umetnosti, kulturi, politici, matematici i lingvističkojfilozofiji razvio filozofske temelje za ono što se zove i filozofijaneoavangarde.

Većina članova Fluxusa još se tokom kasnih šezdesetih godinautopila u neki od brojnig rukavaca konceptualne umetnosti ( Henri Flint, DžordžMekjuanes, Joko Ono, Džordž Breht, Robert Moris, Bob Vots, Simone Moris, Valterde Marija, Ben Votije, Dik Higins, Alan Keprou, Al Hansen, Nam Džun Paik, LaMont Jang, Toas Šmit, Stenli Braun. i nešto kasnije Milan Knjižak, ErikAnderon, Jozef Bojs, Džef Hendriks, Bik Forbs, Puker Kirkbi, Volf Foel...)

Rezimirajući bogato stvaralačko iskustvo fluksusovaca BenVotije kao prilog razvoju umetničkih trendova u 60-im godinama ističe kaonajbitnije doprinose Fluksusa avangardnoj muzici i pozorištu insistiranjem nakonceptu aktivnog učešća publike.

Drugi, važan doprinost Fluksa savremenoj kulturi jekonstituisanje EVENT-a, događaja, kao središta nove estetike. Kad Džordž Breht,piše Ben Votije u eseju "Šta je Fluksus", stavi saksiju sa cvećem naklavir i to kao muzički predlog, to značu da stavlja u žižu jednu jednostavnurealnost. To je u istoriji umetnosti granični gest stava "život jeumetnost".

Meil art su promovisali Rej Džonson i Džordž Breht kaosredstvo za prenošenje "umetničkih ideja i doživljaja putem sitnihpojedinosti iz života, oštroumnih zapažanja, anagdota itd. Fostel je stvaraoteške ekspresionističke hepeninge prepune simbolike. Roberet Fili je značajno"rehabilitovao ulogu kafanskog genija i antiprofesionalni duhFluksusa". Bojs je spajao siromašnu umetnost i pozu umetničke zvezdeprepune političke demagogije. La Mont Jang, jedan od istorijskih osnivačaFluksusa svojim muzičkim kompozicijama bio je blizak EVENTS-ima Brehta. Volterde Marija je napisao "Meangles Work"(rad bez cilja i značenja) 1960.Kejdž je rano, još u samim počecima pokreta, izborio poziciju sličnu onoj kojiimao Marsel Dišan u Dadi. Henri Flint je svojim stavovima o anti-umetnosti ine-umetnosti najjasnije profilisao neo-avanradnu estetiku visoke moderne.George Maciunas (1931-1978) skovao je ime fluxus. On je to opisao kao"fuziju Spikea Jonesa, gegova, igara, vodvilja, Cagea i Duchampa". 

U Srbiji su se brojni stvaroci zanimali za ideje Fluksusa ivešto ih inkorporisali u svoje radove. Vladan Radovanović je stvarao zanimljivukonkretnu elektronsku muziku u dosluhu sa principima fluksusa. Leonid Šejka jeradio kolaže, Bora Ćosić je afirmisao estetiku Mixed Media, Miroljub Todorovićformirao neoavangardni pokret nazvan Signalizam.